Konji i gliste na zajedničkom poslu u Bibinjama

Ivica Kinda iz Bibinja jedan je od rijetkih ljudi koji još uzgajaju konje. Na svojoj zemlji u rodnim Bibinjama brine se o tri konja (jedan je u vlasnuištvu prijatelja mu Josipa Bugarije) pasmine hrvatski posavac, lipicanac i američki jahač. Uzgojem se počeo baviti prije dvije godine kako bi zaokružio cjelinu s obzirom da se uz konje bavi i poljoprivredom (ima stotinjak maslina) te proizvodnjom gnojiva i što je najzanimljivije – glista. Svjestan, kako nam je rekao, da je konjski gnoj najbolje kvalitete, posebice kada ga prerade gliste, na svom je polju u Bibinjama osmislio savršen ekološki zatvoren prirodni proces koristeći konjski izmet za ishranu glista koje kao nusproizvod izbacuju najkvalitetniji gnoj koji se može danas naći na tržištu. S druge strane, konji se hrane isključivo travom s polja tako da nema nikakve potrebe za uključivanjem bilo kakvih sintetičkih supstanci u taj prirodni i zatvoreni krug. Svjesni neodrživosti današnjeg načina obrađivanja zemlje sa sve većim i većim količinama pesticida, o čemu postoje brojne studije, svjesni činjenice da je planet Zemlja samo u posljednjih četrdesetak godina izgubio preko trećinu obradivih površina, odlazimo u Bibinje vidjeti iz prve ruke kako funkcionira, doduše malo površinom no neusporedio veće značenjem, njegovo poljoprivredno gospodarstvo.

Konjski ‘švedski stol’

Kinda nas dočekuje na polju, kolegu fotografa i mene, ispred svojih konja. Primijećujemo da nisu vezani, njihovo je polje ograđeno tek uskom plastičnom vrpcom koja se proteže oko nekoliko stabala između kojih se nalaze.

-Ne bojte se, ne mogu vam prići! Vrpca (tzv. električni rendžer) je pod malim naponom što oni itekako dobro znaju tako da se ne usude dalje od ovog za njih predviđenog prostora. Ljudima taj napon ne smeta, tek nešto slabo, no konji su uzemljeni i itekako osjete kada dotaknu traku – govori Kinda.

Lagano i oprezno približavamo se konjima ne usuđujući se pružiti ruke dalje od trake pod naponom. Jesu li opasni, bi li ugrizli?

– Ovisi. Ženka zna ugristi – smije se Kinda.

Vadi on kantu s djetelinom.

– Djetelina im je poslastica, no baza njihove ishrane je trava. Najprije će pojesti vrhove trave, onda prelaze na ostatak i na kraju kada su pojeli ono najukusnije, navalit će i na korijenje. Ništa im drugo nije potrebno. Da ih držim u štali trebao bih ih hraniti sijenom, kukuruzom, zobi… no ovdje na otvorenom imaju bogati „švedski stol“ – smije se bibinjski uzgajivač.

Pašnjak kao – tanjur

Uvjerava nas da se ne moramo plašiti, da blago osjeća ljudsku nutrinu, posebice konji koji su još osjetljiviji od pasa, te da im treba pristupiti mirno, naravno sprijeda i da neće biti problema.

– Naravno, ima konja i konja, pa tako i onih malo „žešće“ ćudi, no u pravilu nisu agresivni, posebice kada se drže na otvorenom. U štalama znaju stalno kimati glavom što je znak da im nije dobro. Moji Zeus, Šojka i Zeka tih problema nemaju. Kada pojedu travu na jednom komadu zemlje ja ih preselim na drugi i tako u krug.

Nije li im jadnima zima stalno biti na otvorenom?

– Ne, njihova je radna temperatura oko osam stupnjeva Celzijevih tako da im ovo naše podneblje i više nego odgovara.

Uz konje uzgajate i gliste, što je zanimljiva i svakako raritetna kombinacija. Kako ste došli na tu ideju i na koji način to funkcionira?

– Gliste proizvode najbolje gnojivo, čak pet puta hranjivije od standardnih mineralnih gnojiva. Da bi dale svoj maksimum treba im hrana. E, tu sad uskaču konji jer je njihov izmet idealna hrana za gliste i proizvodnju castinga. Gliste se razmnožavaju, zapravo reproduciraju same sebe svakih 29 dana. Jedna glista izbaci jajašce s devet novih glista, te usput prerađuje konjski izmet, a rezultat je ‘casting’ za čiju finalizaciju treba oko tri mjeseca. S druge strane i gliste se mogu koristiti s obzirom da je njihovo meso najkvalitetniji izvor proteina.

Vražji GMO

To je svojevrsni krug…

– Kako vidite, riječ je o zaokruženom procesu, ekološkom procesu za koji držim da je proces budućnosti. Vjerujem da ste informirani kako se izumitelj umjetnih gnojiva ubio, pokajavši se. Vjerujem da znate i to da je, primjerice poljoprivreda SAD, na rubu propasti jer umjetna gnojiva nisu rješenje, a posebice ove nove GMO kulture koje su dokrajčile zemlju. Tlo jednostavno traži svoje mikroorganizme. Stoga se ne može godinama koristiti umjetna gnojiva i pesticide i očekivati da zemlja daje plodove. Nakon nekog vremena više nema ničega u zemlji i prisiljeni ste barem neko vrijeme ostaviti polje da se regenerira. U slučaju GMO-a je situacija još gora jer su te genetski modificirane biljke u toj mjeri otporne na pesticide kako bi ih poljoprivrednici mogli što više koristiti i tako povećati prinos poljoprivredne kulture koju uzgajaju, a iskorijeniti sve ostale. Rezultat je potpuno devastirano tlo, mrtvo tlo, a da ne govorim o tim poljoprivrednim kulturama koje su kao takve opasne po zdravlje. No, na sreću sve je veći i veći broj ljudi svjestan te činjenice i okreću se permakulturi, održivom načinu uzgoja u okviru čega i biljke i životinje imaju svoje mjesto u zaokruženom lancu proizvodnje kao što sam to ja napravio sa svojim konjima i glistama.

I kokice će dati ruku…

Saznajemo i da je na način koji je kinda opisao proizvedeni gnoj brže spreman za upotrebu naspram, primjerice svinjskog koji mora odležati dvije godine da bi bio dobar ili kravljeg koji mora odležati 10 mjeseci.

– Ovo što ja radim svakako nije najjeftiniji način proizvodnje, no dugoročno gledano jest, posebice kada u „igru“ uključim i kokice. U planu mi je upotrijebiti kokoši koje bi se hranile viškom glista i na taj način čistile kompost. Proces proizvodnje gnoja na ovaj način ide tako da se sloj po sloj na za to predviđeno mjesto s glistama stavlja konjski gnoj koji onda kreće u obradu koja traje oko tri mjeseca. Nakon toga treba odvojiti kompost od glista što bi, kako sam planirao, u budućnosti za mene mogle raditi kokice za razliku od današnjeg načina kada to radim ručno.

Konji žive 25 – 30 godina. No, što je s glistama? Koliko one žive.

– Oko 13 godina i to 13 zdravih godina jer je otkriveno da nemaju nikakvih bolesti, što je svakako još jedna važna pojedinost u okviru cijele priče ekološkog predznaka.

preneseno iz Zadarskog lista