Nedjelja, 07. siječnja – Krštenje Gospodinovo
Sv. Misa u crkvi Velike Gospe u 8:00 te u 10:30 sati
Večernja sv. Misa u crkvi sv. Roka u 17:00 sati
Ponedjeljak, 08. siječnja
Sv. Misa u crkvi Velike Gospe u 8:00 sati
Utorak, 09. siječnja
Sv. Misa u crkvi sv. Roka u 17:00 sati (zajedničke nakane)
Srijeda, 10. siječnja
Sv. Misa u crkvi Velike Gospe u 8:00 sati

Četvrtak, 11. siječnja
Sv. Misa u crkvi sv. Roka u 17:00 sati
Petak, 12. siječnja
Izlaganje Presvetog Oltarskog Sakramenta u crkvi V. Gospe u 16:00
sati. U 16:50 sati bit će blagoslov s Presvetim te sv. Misa u 17:00 sati
(za vrijeme klanjaja bit će prilika za sv. Ispovijed)
Subota, 13. siječnja
Sv. Misa u crkvi sv. Roka u 8:00 sati
Nedjelja, 14. siječnja – Druga Nedjelja kroz godinu
Sv. Misa u crkvi Velike Gospe u 8:00 te u 10:30 sati
Večernja sv. Misa u crkvi sv. Roka u 17:00 sati
Svečana sv. Misa i Večernja molitva uoči blagdana sv. Stošije u
katedrali u 18:00 sati

BLAGDAN KRŠTENJA GOSPODINOVA

O počecima slušali smo puno proteklih blagdana. Od Luke i Mateja primili smo
pripovijesti o Isusovu djetinjstvu; Ivanovo evanđelje sjeća nas početaka
stvaranja. Na kraju Božićnog vremena vraćamo se natrag Markovom evanđelju
koje nas prati kroz ovu godinu službe čitanja. I Markovo evanđelje priča o
Isusovim počecima – ali sasvim drukčije nego druga trojica. Na početku
Markova evanđelja stoji Ivan Krstitelj. On propovijeda i krsti u pustinji. On
naviješta da se vremena uskoro mijenjaju, i da dolazi netko na koga se čeka. Ako
se u Markovom evanđelju kaže da Isus iz Nazareta u Galileji dolazi i daje se
krstiti od Ivana, tada ta oznaka mjesta nije slučaj: ljudi iz Judeje i Jeruzalema,

dakle iz svetoga grada i njegove okolice, prve su ciljne grupe Krstitelja. Oni
okreću leđa religioznom centru i okreću se tom poremećenom kritičaru i
propovjedniku pokore u pustinji. Isus ne dolazi iz centra. On živi na drugom
kraju zemlje. Nitko nema tako dug put do Ivana kao Isus iz Galileje. Ali taj s
najdužim putem je upravo onaj koji treba doći i na koga se čeka. U pustinji se
događa odlučujuće: kod njegova krštenja po Ivanu Isus vidi otvoreno nebo; on je
oduševljen i sluša Božji glas koji mu kaže da je on ljubljeni Sin. O Isusovom
krštenju i njegovim popratnim pojavama, pričaju također i druga Evanđelja. U
Markovom evanđelju upada u oči da je Isus jedini koji vidi otvoreno nebo i čuje
Božji glas. Za sve druge ostaje skriveno što se tu uistinu događa. Tko je on
stvarno, doživljava samo Isus sam. Cijelo Markovo evanđelje priča o Isusovom
put iz Galileje prema Jeruzalemu. Prva važna postaja na tom putu je krštenje. Tu
je Isusu darovano duboko duhovno iskustvo: u kontaktu s tajnom Božjom otvara
se njemu tajna njegove vlastite osobe. O tom intimnom iskustvu oni koji stoje
uokolo ne slute ništa. Nakon toga Isus uzima vrijeme za sebe: najprije ide u
pustinju. Nakon toga počinje javno djelovati. Uvijek iznova priča nam Markovo
evanđelje, da usprkos svim upozorenjima prema vani ostaje skriveno tko je Isus
stvarno. U Jeruzalemu završava njegov put na križu. Tek tu se rasvjetljava tajna
njegove osobe – iako opet ne za sve. Jedini koji na kraju puta razumije i
naviješta, tko je taj Isus stvarno, jest rimski satnik koji ponovno prihvaća glas
kod krštenja: “Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” Tako Markovo evanđelje
napinje veliki luk od početka do kraja, od krštenja do križa. Na Cvjetnicu ćemo u
čitanju Muke po Marku čuti svjedočanstvo satnika. S njim možemo prihvatiti nit
koju Evanđelje prigodom krštenja raspreda. Smijemo vjerovati tajni Isusove
osobe – iako nam to ne izgleda prema vani, da je u tom čovjeku tajna Božje
prisutnosti. Danas nas početak Markova evanđelja vodi u Isusovu unutrašnju
perspektivu. Pozvani smo dati se inspirirati iskustvom samoga Isusa. Puno puta
može nam se darovati dragocjeni trenutak u kojem se nebo otvara i slutimo da
tajna Božja dotiče našu tajnu. U tome nam zasvijetli tko smo uistinu: željeni u
ovome svijetu od ljubaznoga Ti. Takva iskustva nisu nikakvi veliki vanjski
spektakli. Tu smo u našoj nutrini sasvim sami s Bogom.