Iz povijesti Bibinja – Bibinjsko vjenčanje 1948.

Naša sugovornica, sada 82 godišnja Dilja Mikulić prisjetila se svog života, mladosti i vremena koje je vjerno provodila uz svoga, danas pokojnoga supruga Šimu Slugu. Sa suzom u očima i sjećanjem na neka bolje vremena, Dilja nas je upitala da li je sad 2000. godina jer kao što kaže, nakon toga više nije ni brojala. Priču je započela sa smješkom ali i velikom nostalgijom za svojom mladosti. Ispričala nam je kako je njen Šime bio u Partizanima i tek su nakon što je on došao kući započeli svoju ljubavnu priču.

Na pitanje kako je njezina obitelj reagirala kad je čula da ona ima dečka, samo se nasmijala i rekla kako je tac pratija da vidi s kin je jer se tad već čulo za nji. Dobila je i savjet u vezi Šime:  Dok se još te dvije obitelji nisu “sporazumile” oko braka, njih dvoje su imali dopuštenje nalaziti se van ali samo dok ne dogovoru detalje oko vjenčanja. Na kraju je odlučeno kako će vjenčanje biti na Mali Uskrs, 4. travnja 1948. godinje. Na sam dan vjenčanja,tradicija je bila takva da je nevjesta klečala na jastuku kojeg su prije toga stavili na prag kako bi dobila oproštenje oca i majke, oproštenje Boga za grijehe i spomen na mrtve, a zatim je zatražila oprost svekra i svekrve a potom i svih u kući. Nakon tog čina, mladenki je bilo dopušteno ustati i poljubiti se sa budućim suprugom, a zatim i dobiti blagoslov njegove obitelji. Svatovi su pjesmom i “Kolom kozara” ispraćali mladence sve do crkve sv. Roka gdje se održalo vjenčanje. Gosp. Dilja se prisjećala kako su oni među prvima imali pjevače u crkvi ali i gitaru koja je netom prije bila kupljena. Nakon samog obreda, mladenka sprema večeru sa svojom obitelji i svatovima, mladoženja sa svojom gdje bi se čekao mjesni svećenik koji ih je vjenčao. Večera nebi smjela započeti dok on nebi došao i još jednom blagoslovio mladence.

 

Na bračno putovanje također nije išla, već je samo par dana nakon vjenčanja kao zadatak dobila isfregati kabal i učiti nositi vodu na glavi.

[pullquote_left]Vjenčanicu nije ni imala, stric iz Amerike joj je poslao materijal od kojeg je kasnije napravila ” malu crnu bljuzicu od veluda sa umjetnin koleton, fuštan, travesu na jednu pucu, škrpete na nogan i malo velo na glavi.” [/pullquote_left] Za dotu je dobila 8000 m zemlje u polju, sve ostalo dobila su braća. Za vjenčanje je od oca dobila polovni ormar i postelju od pršone, majka joj nije imala ništa za pokloniti osim par ručnika i posteljine. Isto tako, ni svatovi tada nisu bili previše bogati, pa je od njih dobivala “šugamane, pletene kalce, deke al i nešto dinarov”. Na bračno putovanje također nije išla, već je samo par dana nakon vjenčanja kao zadatak dobila isfregati kabal i učiti nositi vodu na glavi. Onako mladoj i nespretnoj, trebalo joj je dosta vremena da nauči nositi, te su joj radi boljeg učinka stavljali draču na glavu kako se voda nebi toliko izljevala. Svekrva joj je bila glavna u kući, zadužena za ručak i financije, ona je trebala slušati i pomagati koliko god se to od nje zahtjevalo. Zavjetovala se na poštivanje svoga muža, djecu nikada nije imala i sve do kraja Šiminog života vjerno je ostala uz njega i brinula se za njega u njegovoj bolesti. Isto tako, priznala nam je da joj nikada nije bilo teško žrtvovati se zbog svog muža i da ga je do kraja života, isto kao na početku njihove veze jednako voljela.

Sara  Delija